Slaba nastanjenost i teška pristupačnost, bili su dugo glavni razlog što je veoma mali broj ljudi imao priliku da iskusi sva čuda kojim je priroda u izobilju darivala ovo područje. 

Godine 1938., prilikom izrade plana gazdovanja šumama u predjelu Maglića, komisija koja je radila taj posao, u uvali izmedju Volujaka, Maglića i Snježnice pronalazi izuzetne primjerke jele,, bukve i smrče, sa pojedinim stablima visine preko 50 m i sa pravim bogatstvom drvne mase od preko 1.000 m3 po hektaru. U tom gotovo nepristupačnom kanjonu rječice Perućice, gdje ljudska noga slabo da je ikada kročila, zapremina, visina stabala i ljepota šuma bila je bez premca u Dinaridima. Kao rezultat ovog otkrića, Vlada Republike Bosne i Hercegovine je donijela odluku da se ovo područje izuzme iz redovnog korištenja i 1952. g., prašuma Perućica je proglašena strogo zaštićenim rezervatom, koji se isključivo koristi za nauku i obrazovanje. 

Perućica predstavlja mali ostatak iskonske prirode sa bogatim multifunkcionalnim biodiverzitetom i zaslužuje da u potpunosti bude zaštićena za sadašnje i buduće generacije.

Iza Nacionalnog parka "Sutjeska" je relativno duga tradicija zaštite prirodnih u kulturno-istorijskih dobara, koja je nakratko, ali brutalno prekinuta ratom u BiH. Odmah nakon tih teških godina u kojima su ljudi, priroda i infrastruktura Parka teško stradali, prevladao je razum i potreba da se ovo jedinstveno područje rehabilituje, adekvatno zaštiti i razvija. Skupština R.Srpske je 17. avgusta 1996. g. donijela zakon o nacionalnim parkovima, kojim je regulisan i rad NPS i utvrdjene njegove osnovne djelatnosti.